Dojmovi

Južni Velebit

Veliko Rujno, 2,3,4 i 5.lipnja 2015.godine

Piše: Vilhem Hamp; Snimio: Zdenko Alasović

1. dan: Prijatelj Zdenko, naša dva psa Miška i Adi i ja! Pokret iz Zagreba (8h). Automobilom autocestom do izlaska „Obrovac“ te magistralom do Starigrada (11:30). Zdenko kupuje kruh (i cigarete). Pijemo kavicu u „kafiću uz kupalište“, meni jednino poznatom zgodnom mjestu u Starigradu. Krećemo za Veliko Rujno. Skretanje sa magistrale dobro uočljivo. Prvih 6 km asfalta a iza toga 7 km makadama. Trasa se autom prolazi bez ikakvih problema s time da se vozi oprezno i pri tome mnogo koristi „prva“; na asfaltiranom dijelu zbog uzbrdica a na makadamskom dijelu dodatno i zbog dva-tri izbočenja, te četiri-pet malo kišom „ispranih“ zavoja. Stižemo na Veliko Rujno! Na 100 m od Crkvice Majke Božje pronalazimo gotovo idealno mjesto za bivak; uz sam put, iza suhozida i niskog raslinja, pokošeno travnato dvorište, a sve uz uređen nekadašnji „stan“, s dva stola i klupama, u debelom hladu ispod velikog krošnjastog stabla. I cisterna je tu ali zaključana. U sklopu Crkvice nalazi se cisterna, otvorena, s kantom, i puna hladne zdrave pitke vode! Nemreš bilivit!

Lokacija je dobra, vrijeme stabilno, temperatura povoljno tako da nam ne pada na pamet rastvaranje šatora! Iako smo „čvrsto odlučili“ da se prvi dan odmaramo, već smo oko 15h „besposleni“. Odlučujemo se ipak za popodnevni uspon na BOJINAC (1110m / oko 4,5h). No, već nakon 30-tak minuta, samo što smo prošli livade i šumarak, stižemo do golih kamenih stijena i prvih sajli, prepreka koje Adi ne može savladati! Dakle, unatoč našim namjerama bit će nam to ipak dan odmora u šetnjicama, upoznavanje s Velikim Rujnom. Na Velikom Rujnu nema mobitel signala! Spavamo na travici i podlogama. Oko 21h na istoku, iza grebena Golića, našeg suhozida i niskog raslinje, pojavljuje se mjesec, „ogroman“, pun puncat! Noć je kao dan. Baterije nisu potrebne. Vidim na sat!

2. dan: Zdenko je ranoranilac. Ustajanje u 5:30. Bravo, to mi odgovara! Kavica? Može! Ima se kuhalo, posudica, voda. Pada vrela „mućka“! Polazak u 7h. Današnje odredište: mala šetnja do skloništa ZAVRATA (oko 700m). Dan izmišljen, svjež, bez oblačića. Prvo slijede livade Velikog i dio Malog Rujna (1:15). Livade su u punom cvatu tako da čak i ja zapažam to jedinstveno bogatstvo raznolikog gorskog cvijeća, boja i mirisa!  Nastavno nailazi lijepo provedena stazica kroz zasjenjenu šumicu. Malo gore pa malo dolje (35-40 min) i pred nama se ukazuje prvo jedan poveći kravosas nešto preko metra dužine, a zatim solidan mali zidani objektić-sklonište. Sami. Klupice iz skloništa van, odmor, klopica, sunčanje! Gledajući istočni pošumljeni greben (ZVIRNJAK / 970m), s dva sedla, i znajući da je u susjednom koritu markirana stazica iz s. Poljak (na magistrali) za Rujno uz Bojinac, pada mi na pamet varijanta povratka drugim smjerom.

No, na moju sreću, stiže nam simpatičan mlađi „čuvar šuma i lovočuvar“, u svojoj redovitoj ophodnji terena i odgovara nas od te avanture. Ono što se meni činilo najprirodnije kao prijelaz hrpta (niže sedlo) za nas je neprohodno a ono što je eventualno moguće je prijelaz preko puno višeg sedla ali je nekadašnji puteljak u potpunosti zarastao! Dakle, „drž se starog puta i novog prijatelja“! Slijedi povratak po istoj stazi ali ovaj puta u izvedbi „od 12-14h“! Nestalo je jutrošnje čarolije ugode, sunce tuče okomito, kao i da ne hodamo kroz šumicu (a kakva ti je to i šuma molim te lijepo) a putu po livadama, unatoč cvijeću i bojama, nikad kraja. Znoj i dahtanje pa dahtanje i znoj! Glavni obrok oko 17h, uz juhicu iz paketića, koja je ipak „nešto sasvim drugo nego konzerva“! Predvečer šetnja po Rujnu, punjenje bidona vodom. Cijelu noć pomalo puše vjetrić, „na refule“, valjda sjeverac, koji na Rujnu puše iz svih smjerova?!? A mjeeeseeec!

3. dan: Rano ustajanje. Današnji cilja: Sklonište na STRUGAMA (1400m). Staza kreće livadama Velikog Rujna, blago se uspinje šumom do točke zvane STRAŽBENICA (1130m), prvo razgledni vidikovac prema V.Rujnu, a zatim raskrižje staza: dolje za Borisov Dom u Paklenici i gore na hrbat Golića, a i izvor vode je blizu. Slijedi najljepši dio staze. Gotovo po izohipsi, uz još jedan baš usputni izvorić vode, sve do početka 12-tak punih dvostrukih serpentina kamenito-siparskog uspona na prijevoj BULJMU (1350m). Na prijevoju puše. Odmah iza prijevoja puca pogled na prostrane i prelijepe STRUGE I DOCE (1400m), pune cvijeća. Još 15-tak minuta i pred nama je SKLONIŠTE (1400m), manja drveno-limena tvorevina kosog krova, „na kat“, sa ispred postavljenim stolom i klupicama za odmor, mjestom za vatricu i roštilj.

Današnji naš uspon: 500m. Vrijeme: s kraćim odmorima „za ljude i njihove ljubimce“, 3 sata! Uz nas prolaze rijetki planinari, tri „udarne trojke“, kojima je Sklonište uglavnom samo prolazna točka za najviši vrh Velebita, VAGANSKI (1757m), do kojeg ima 2,5h ili još dalje SVETO BRDO (1753m) do kojeg ima 5,5h hoda!

„Konzerviramo“ svaki po dvije a naši vjerni pratitelji po jednu konzervu, popijemo vode i na klupicama se odmaramo „ciglih“ 5 sati. Usput, pri penjanju na obližnji kameni blok vidim poskoka, mani malo čudnog oblika; kao da si jednoj dužoj safaladi (cca 60 cm) nadodao malu glavicu i kratak tanki repić?!? U 15h krećemo natrag uz ideju da nas sunce valjda više neće tući tako nemilosrdno?!? Kakve li zamisli! Spust slijedi istom stazom. Javljaju se pomalo moja koljena. Slijedi geganje, lagano teturanje, „popikavanje na tratinčice“ i slično. No, bilo kako bilo, nakon 3h mi smo opet „doma“. Prema svemu izgleda da zapravo planinarenje ne ide na „snagu i kondiciju“ već više na „psihu i ormare“! Vjetrić puše i dalje, tako da je u hladu pomalo i prohladno. A mjeeeseeec!

4. dan: Nisam uspio stupiti u kontakt sa nekim „domaćim“, posjednikom kakve „Lade“. Zamisao je bila da nas se prebaci do kraja livada Malog Rujna, odakle je do „Tatekove kolibe“ na Stapu maksimalno 2 do 2,5h hoda, a ne 5,5 kao od naše „baze“. Ja sam vezan uz auto a Zdenko je slobodan! Budući da nije nikada vidio kanjon velike Paklenice odlučno ga nagovaram da to pokuša sada načiniti, makar i sam! To bi bio pravi „potez za u notes“! Pri tome pokušavamo izbjeći ponavljanje jučerašnjeg uspona na  Stražbenicu (300 m / 1:15), pa spust na Borisov Dom (480m) i dalje, kroz kanjon Paklenice „na nulu“.

Ukupno spusta 1130m. Staza br.9 vodi s V.Rujna, uz Borovu kosu, preko prijevoja (cca 980m), Došenovim njivama (uz Grabar) i Njivarskom stranom u sam kanjon Paklenice. Pratim ga do sedla (40 min. Vraćam se u „bazu“ i više-manje ležim na podlozi, gledam u nebo, odmaram si koljena i čekam 14:30 da „palim pilu“ te se spustim na more. Vjetrić i dalje neumorno popuhuje, prohladno je. Zamišljam si Starigrad lagano u buri. Tek na spustu uživam u pogledima na taj suri krajolik kroz koji je provedena usponska cesta. Vozim vrlo polako i treba mi 35 minuta. Dolje  pakao, bez vjetrića, možda i +35 C u „hladu“ kafića! Bože, nisam se još pravo ni maknuo sa Rujna a već žalim za njim!

Zdenko i Ari, uz sunce koje tuče nemilosrdno i kamenitu strminu staze, uspijevaju se spustiti (oko 630 m) do kanjona riječice (kod Lugarnice / oko 350 m). Ponestaje im snage i volje za posjet Borisovom Domu (još min. 2×45 min. hoda). Odmaraju se,  duže osvježavaju u Paklenici, „konzervraju“, i nakon 7,5 h pojavljuje se na prvom asfaltu Nacionalnog parka. Jasno, dolazim po njih kolima kako ne bi po žarenom suncu hodali daljnjih 4 km, do našeg „kafića uz kupalište“, polazišne točke za povratak! 

Padaju pivice, kavice i jedno vrlo kratko namakanje u moru (Zdenko), polazak za Zagreb i dolazak doma 20:30!  

Vodič: Vilhem Hamp