Dojmovi

Južni Velebit

20,21 i 22. lipnja 2015.godine.

Piše:Jure Bušljeta; Fotografije:željko Jurinjak  i Ante Jurić.

Opis izleta:

1.dan: automobilima Zagreb 6:00-Maslenica-Starigrad 9.00-10:00-Veliko Rujno 10:30, odnosno iz centa Starigrada (12km od Jadranske ceste, te od toga 6 km asfaltirano, a s usponom od 0m n/m na 950 m n/m) do objekta ( jugoistočni dio Velikog Rujna- stanovi Šimiždrića) za smještaj na Velikom Rujnu.

Hodnja: Veliko Rujno, od stanova Šimiždrića-Milovačka gora-Nekića dolac- pećina u Bojinom kuku-uspon na  Bojinac (1110 m n/m) po osiguranom pristupu sa njegove istočne strane, te spust niz njegovu zapadnu stranu i na Veliko Rujno prema  Crkvi Velike Gospe- te do stanova Šimiždrića gdje smo bili smješteni.

Efektivnog hoda 4:30 sati.

2.dan: Veliko Rujno (stanovi Šimiždrića)-Jama Golubinka-Stražbenica 1130 m n/m, Buljma-Struge ili Doci- Planinarsko sklonište Struge- Štirovačka kosa-Badanj 1638 m n/m, Štirovačka kosa- Planinarsko sklonište Struge-Struge ili Doci-Buljma-Stražbenica-Veliko Rujno-jama Golubinaka- te do stanova Šimiždrića gdje smo bili smješteni.

Efektivnog hoda 6:20 sati.

3.dan:Veliko Rujno (od stanova Šimiždrića gdje smo bili smješteni) Crkva Velike Gospe-stanovi Marasovića-stanovi Jovića-Kosa Rujanska-Malo Rujno, Planinarsko sklonište Zavrata-Malo Rujno-Kosa Rujanska-stanovi Jovića-stanovi Marasovića-Crkva Velike Gospe-Veliko Rujno (do stanova Šimiždrića gdje smo bili smješteni)

Efektivnog hoda 4 :00 sata.

Automobilima: Veliko Rujno 16:00-Starigrad (gostionica „Moka“)16:30-17:00-Zagreb 20:00.

Dojmovi: sve tri hodnje su prošle u najboljem redu i po planiranoj satnici efektivnog hoda. Čelično uže postavljeno na istočnoj stijeni Bojinca dobro je poslužilo, hvala postavljačima i gospodinu Slavku Tomerlinu na prvotnom trasiranju pristupa. S vrha Bojinca je prekrasan razgled tako da se uloženi trud kod uspona i silaska višestruko isplati. Tura na Badanj 1638 m n/m je bila posebna, iako je po našem sudu rijetko posjećen, barem sto se tiče teško uočljivog nogostupa na njegovim travnatim obroncima. Posebno me je dojmila otporno-promatračka točka (ukop i suhozid sa trulim svodnim oblicama) Hrvatskih oružanih snaga iz Domovinskog rata pod samim vrhom Badnja iz koje su mogli motriti Dusinu poljanu i Ličko polje. Teško je uopće zamisliti kako im se je bilo po zimi popeti i boraviti na toj poziciji, a  znajući da im je bila baza na mjestu današnjeg Planinarskog skloništa Struge, od koga ima 1:30 hoda i u ljetnim uvjetima, na čemu smo im vječno neizmjerno zahvalni. Pozicija Planinarskog skloništa Struge je iznimno važna planinarska točka na Velebitu, a sve što se je zbivalo u vezi s njim dade se zaključiti, kako ne misle isto tako i oni koji odlučuju o sudbini takvog objekta? Da kratko konstatiram, dok je na Skloništu stalno boravio opskrbnik  Ivica Došen Žuti, sve je bolje klapalo, a u što sam se i sam osobno uvjerio mojim prvim dolaskom na sklonište 2007.godine, ali to je samo moja subjektivna prosudba. Ova pozicija (Struge ili Doci) zaslužuje stalnu ljudsku posadu, čvrsti objekat i u tom sklopu eventualno i meteorološku postaju, kao što je na Sjevernom Velebitu, ali tko sam ja da „sudim“. Kao što je poznato sklonište HPD-a do 1941. godine je bilo zapadno od izvora Marasovac, ali 1955.godine je sagrađen Planinarki dom pod Štirovcem od kojega je trebalo 35 minuta hoda do tog istog Vrela Marasovac na Docima ili Strugama, ali tada je tako odlučio general Petar Kleut, komadant Kninskog garnizona i rodom iz sela Medak, ma  ima li tko sada, ko bi odlučio.

„Sklonište na Strugama (1320 m) :Postalo je potreba planinara još prije prvog svjetskog rata, tako da je godine 1914. darom odbornika prof. Vjekoslava Novotnija od 400 kruna osnovana glavnica za njegovu izgradnju. No ostvarenje je omeo rat. Ideja o skloništu je oživjela 1930. pa je ljeti te godine izvršen očevid radi određenja lokacije, ali je do ostvarenja došlo tek 1935, ponajviše zaslugom odvjetnika Ivana Gojtana iz Gospića, predsjednika podružnice HPD »Visočica«. Bila je to brvnara od bukovih oblica, veličine 6x4x2, s desetak ležaja, koja je stajala 4.000 dinara, smještena na sedlu između Babina vrha i Badnja u blizini izvora Marasovac, koji je 1937. ozidao Higijenski zavod iz Zagreba. Ovo sklonište na Strugama (prije se je češće upotrebljavao naziv Doći) bilo je važna planinarska točka na raskrižju uzdužnog i poprečnog velebitskog puta, ali je davno propalo. Danas su njegovu ulogu preuzeli dom pod Štirovcem i onaj u Velikoj Paklenici“.

Izvor: Ante Rukavina, „Prilog povijesti Velebitski planinarskih objekata“, Senjski zbornik VIII, 1980.stranica 411.

Veliko Rujno: Veliko Rujno se nalazi se u srcu Velebita i poznato je svetište Majke Božje ili  kako mještani kažu Velike Gospe, koju štuje cijeli podvelebitski kraj. Zajedno s Malim Rujnom, najprostranija je velebitska visoravan koja se pruža u dužini od sedam i širini od jednog kilometra. Smješteno je u Parku prirode Velebit na nadmorskoj visini od oko 900 metara iznad mora, ali omeđeno sa tri strane prostorom Nacionalnog parka Paklenica.

Kad se gleda Velebit (s morske ili ličke strane) izgleda nevjerojatno da se između vrhova i grebena te čarobne planine, nalazi ovako velika zaravan. U davnoj prošlosti tu je bio glečer.  To je područje bilo u povijesti bilo zahvaćano velikim požarima, naročito u ljeto 2007. godine kada  je buknuo veliki požar s katastrofalnim učincima za prirodu, čije se posljedice vide i danas. Uslijed požara ugrožen je crni bor i desetine endemskih vrsta ljekovitog bilja, a  i sama bukva, koja i sada pokoja padne od posljedica zahvata požarom.

Nekada  jedno od najvećih naselja na Velebitu gdje se živjelo od proljeća do jeseni, sadilo se i sijalo, držala se stoka ili točnije kako oni kažu blago. Danas se pomalo obnavljaju stanovi, odnosno kamenom zidane nastambe koje služile  za boravak  osoba koje su brinule (čuvale blago) o stoci (blagu) na ispaši i sada primaju  planinare, sportaše, hodočasnike, turiste, odnosno sve ljubitelje prirode koji iz cijelog svijeta na hrvatskom Olimpu dolaze pronaći svoju duhovnu okrjepu, a  izašavši iz svoje urbane ukalupljenosti na ovim visovima lakše uspostavljaju duhovne dodire i realiziraju svoja osobna preispitivanja.

Do njega se dolazi automobilima, od  ne tako davne 2008.godine kada je probijena  cesta, mada je još 1993. godine, a uz pomoć Hrvatske vojske, započelo probijanje makadamskog puta prema Velikom Rujnu. Crkvu je nedaleko od nekadašnje, stare crkve čiji se oltar još uvijek nalazi u dvorištu stanova Marasovića, sagradio “S pomoću Boga i Starigraca na čast Velike Gospe don Ante Adžija godine 1930″ legendarni starigradski župnik i planinar.

crkva-velebitO osmodnevnoj gradnji crkve svjedoče i zapisi pohranjeni u starigradskom župnom arhivu, koje je u monografiji Starigrada-Paklenice iz 1997.godine koristio autor Dušan Petričević. U zapisima stoji: “Na dan Velike Gospe došlo je na posvetu kapele naroda iz svih podgorskih sela, Ravnih kotara i Like…”.

“Poslije se razvila veličanstvena procesija po Rujnu. Potom je obavljen blagoslov polja, pročitana imena dobročinitelja, a župnik pred svim narodom položio račune prihoda i troškove nove kapelice. Pjevajući Tebe Boga hvalimo procesija se povratila u crkvicu.”

O gradnji crkve pisano je i u Hrvatskom planinaru (broj. 9 iz 1930. godine): “Narod gradi crkvicu s planinarskim skloništem u planini. Don Ante Adžija, župnik u Starigradu pod Velebitom, sagradio je u mjesecu srpnju u osam dana s pomoću svojih župljana novu crkvicu u čast Velike Gospe na Velikom Rujnu na primorskoj strani u Južnom Velebitu, i to na jednom krasnom i otvorenom brežuljku, nedaleko od stare i trošne kapelice, kod koje su se do sad držala proštenja na Veliku Gospu… Odaziv naroda bio je izvanredan: bilo je gotovine za vagon cementa i za potrebito željezo. Na dan 6. srpnja krenulo je 50 konja kroz Veliku Paklenicu i Aptovac s cementom. Na 7. dan istoga mjeseca jedni kopaju i zidaju, drugi nose kamen, dok žene i djevojke na leđima prenose pržinu i vodu, i to dnevno po 100 radnika, a svi besplatno, a uime crkve dobili su objed i večeru. Peti dan već je bio zvonik gotov i zidovi poravnani. Na to se tri dana radilo živo i spremao se krov te je osmog dana bila crkvica pokrivena…”

Iako već više od 30 godina na Velikom Rujnu nema čuvara blaga ni stada (blaga), nekadašnja ognjišta nisu zaboravljena. Podgorci se u sve većem broju  vraćaju Velikom Rujnu i svojoj Velikoj Gospi, a  i zahvaljujući izgrađenoj pristupnoj cesti u dužini od 12 kilometara. Vjernici iz ove podvelebitske župe svoju župnu zaštitnicu Mariju na nebo uznesenu, slave triput tijekom liturgijske godine: u svibnju, u kolovozu, kada je i najsvečanije, na sam blagdan Velike Gospe, te u listopadu. Skupa s Podgorcima na Velikom Rujnu se okuplja vjernički puk iz Zadarske nadbiskupije i Hrvatske, turisti te brojni planinari kojima je ova crkvica zavjetno svetište. Posljednjih godina ta župna tradicija je dobila naročitu važnost značajnijim zamahom hodočašća na Velebit i rujansko svetište želeći se pokloniti svojoj Nebeskoj Majci.

Smještaj:  Smještaj na Velikom Rujnu (stanovi Šimiždrića,  na jugoistočnom dijelu Velikog Rujna) u privatnom dobro uređenom objektu za boravak lovaca i planinara, sa  četiri kreveta u prostoru gdje se boravi i osam skupnih ležaja u potkrovlju na madracima s posteljinom, solarni izvor energije , moguće punjenje baterija mobilnih telefona, automobilom se može dovesti do same kuće, voda iz gusterne, sanitarni čvor, plinsko kuhalo , štednjak na drva, prostor za pečenje roštilja ili peke zvani „komin“, jednom riječju savršeno i na visokoj razini  uređenosti i urednosti na povišenom  terenu s dobrim pogledom na zapad, odnosno na kuk Bojinac u njegovoj punoj ljepoti i kod izlaska i kod zalaska sunca.

Opskrba:Krešimir i Željko su pokazali što znaju i umiju jedan dan sa roštiljem , a drugi dan s pekom, ali ništa ne bi bilo tako dobro bez Ane, Dubravke i Maje.

Potpora: u realizaciji ove nam posebno drage posjete Velebitu,  izravnu potporu su nam pružili Dujo preporukom za smještaj i na samom terenu te naš Vili, kao naša prethodnica od 05.lipnja 2015.godine, a koja nam je riješila mnoge dvojbe i nedoumice, na čemu im se zahvaljujemo.

P.S.

1. U povratku sa Zavrate zastali smo kod Crkve Velike Gospe, gdje smo zatekli mladi bračni par iz Slovenije sa djetetom starim oko 5 mjeseci, jer se oni bave brdskim trčanjem i često su i u Hrvatskoj, koji su mi postavili puno pitanja o ovome našem kraju i mome zavičaju, a jedno ću samo napisati koje je postavila gospođa „Zašto nije markiran greben Višerujna, odnosno od Buljme da Rujanske kose i samog Velikog Rujna?“

2.Posebno me je dojmila mlada Slovenka, koje je svoje dijete položila na kamenu ploču ispod lipe pred Crkvom, a koja je u punom cvatu i fotografirala ga, a meni je rekla da je ovo za nju najljepše mjesto! Što reći ili je li dovoljno suzu pustiti?

3.U ovo prije napisano nisam želio unositi previše svoje osobne osjećaje i što me je sve prožimalo ova tri dana i tijekom pripreme ovoga izleta, koliko mi osobno znači dolazak u ovaj  predivni i moj kraj, koji sam napustio s obitelji 10.rujna 1957.godine, sa samo 4 mjeseca i 10 dana, a posebno me raduje doći ovdje sa osobama koje će i koje znaju u potpunosti i na ispravan način doživjeti ovaj prostor i ove ljude koje ovdje susreću, pa i mene samog kada me priča nekamo odvede i zanese.

Poruka: „Naš te Velebit čeka i čekat će. Opisan i opjevan ostat će naša prava istina zauvijek, i stalna pjesma, a kamen surovi mekan mu je kao čežnja što nas napaja, a tebe zove, zove…doviđenja…“

Izvor:Ante Rukavina, „Velebitskim stazama“, 159. stranica, Planinarski savez Hrvatske, Zagreb 1979.godine.

Sudionici i sudionice izleta: Želko, Ana,Dubravka,Maja, Ivan,Jure,Ante, Krešimir,Željko, Željko i Jure (Juko) i drugi dan hodnje Dujo.

Vodič: Željko Jurinjak,

Fotografije: Željko Jurinjak; Fotografije: Ante Jurić.