Južni Velebit

Sveto brdo (1751 m)

Piše: Jure Bušljeta

Velebit: “Najveća i najdulja naša gora, simbol i znak hrvatstva, čuvar hrvatskog obzorja, veličanstven u svojoj gordosti, opjevan u tisućama pjesama, utkan u tisućama priča, sanjan u snoviđenjima slobode. Paradigma neuništivosti, životnosti i vječnosti”. Često znamo izreći tvrdnju: “Što je Grcima Olimp, Slovencima Triglav, to je za nas Hrvate Velebit”. Dugačak oko 145 km, spaja tri hrvatske pokrajine, Primorje, Liku i Dalmaciju. Napisao: Pero Budak.

Prvi dan pohoda: Po itineraru pošli smo iz Zagreba osobnim automobilima u 6:00 sati. Vozili smo se autocestom do izlaska Sveti Rok (223 km) uz jedno usputno stajanje do Svetog Roka na odmorištu „Zir“. Dalje nastavljamo cestom koja iz Svetog Roka vodi preko Malog Halana do Obrovca. Prije cestovnog prijevoja Mali Halan (1045 m), odnosno točnije 350 m ili još točnije na račvanju triju cesta naprijed, lijevo i desno, gdje smo odlučili voziti se desnom cestom još 2,4 km do proširenja gdje ostavljamo automobile i nastavljasmo pješice još 2,7 km po cesti, a s obzirom da smo prosudili kako je ta dionica samo za terenske automobile, tako od ovuda počinjemo naš uspon na Sveto brdo kroz Lišćanu dragu oko 0:35 sati od Trolokava. Ovdje se u hladu bukove šume odvaja desno (slabo uočljiva markacija odvojka) nizbrdo  planinarski put u Lovinac kojim ima svega 200 m do izvora Lišćani bunari, s dobrom pitkom vodom. Naš se put diže iz Lišćane drage na Dušice do stanova (stanovi obnovljeni) Jurjevića iz Kruševa, pored kojih je uz samu stazu obzidani i natkriveni izvor, za što nam je bilo potrebno 1:20 sati od parkiranih automobila ili Trolokava. Dušice su proplanak podno južne strane Svetog brda. Svraćamo uz put u sklonište Dušice, kako bi pozdravili nazočne posjetitelje. Sa Dušica do vrha Svetog brda potrebno je još 1:30 sati, tako da smo na vrhu Svetog brda bili u 13:10 sati. Na Svetom brdu razvijamo i ističemo hrvatsku zastavu iz puno razloga: kao zahvala onima koji su je ovdje isticali u znak prkosa agresoru, osobnih želja, sjećanja na sve one kojih nema, sjećanja na zbjeg Lovinčana 24.09.1991. godine, zavjeta i obveza, ali pod jednim geslom „Lijepa li si“.

Sveto brdo (1751 m) drugi je po visini vrh Velebita. Nalazi se na jugoistočnom

kraku planine i pripada u vrhove Južnog Velebita, gdje se nalazi i najviši vrh Velebita,

Vaganski vrh (1757 m). Za razliku od Vaganskog vrha, odavde se pruža jedan od najljepših i najširih vidika na Velebitu. Sveto brdo se jasno ističe na obzoru gledanom s morske strane Velebita, na području od otoka Paga do otoka Pašmana, jer se nakon njega (u jugoistočnom smjeru) naglo gubi visina Velebita prema vrhu Ćelavac (1198 m), prijevoju Prezid (766 m) koji povezuje Gračac i Obrovac, te zadnjem višem vrhu Velebita, Crnopcu (1402 m).

„U narodnom smislu Sveto brdo je značilo vrhovno razgledište domaje. Ono svoju religioznu simboliku vidno sa svojim pogledom prenosi na četiri strane svijeta: od skrajnjeg otočja preko niskog tla između mora i Dinare, pa preko Dinare u Bosnu, pa preko Like u gornju Hrvatsku. Sve to ono simbolički povezuje u sebi i teritorijalno i religiozno, jer mu je takav položaj; a služilo je u ranoj i srednjovječnoj narodnoj historiji i kao opažalište za davanje znakova vatrom, kad bi se neprijatelj pojavio bilo s mora, bilo sa Drave.“

Izvor: dr. Ivan Krajač, „Hrvatski planinar“, broj 1/1931, stranica 7, izdalo Hrvatsko planinarsko društvo, Zagreb 1931. godine

Ukupno je 3:00 sata efektivnog hoda od parkiranih automobila do vrha Svetog brda. Sa vrha se spuštamo do skloništa Vlaški grad u izgradnji, gdje nailazimo na gradilište sa za sada betoniranim temeljima i betonskom pločom u razini zemlje, alatom i razapetim šatorima izvođača radova. Divimo se članicama i članovima planinarskog društva „Paklenica iz Zadra, od kuda crpe tu snagu za izgradnju ovoga prevažnog objekta za planinarstvo, kada znamo da su isti samo udruga građana, kao i naše Društvo, a još k tomu skrbe za još pet objekata na Velebitu, slične naravi i značajki. Nastavljamo prema skloništu Ivine Vodice (1250 m) za što nam je bilo potrebno ukupno oko 3:00 sata i na koje stižemo u 18:00sati, gdje smo noćili. Na skloništu zatječemo oko tridesetak planinarki i planinara, okupljamo se oko drvene klupe koja je jedina bila poluslobodna (vidi se koliko sklonište Vlaški grad nedostaje) gdje rasprostiremo vreće za spavanje okolo klupe, jer je to još jedino preostali dio ravnog tla gdje se može prespavati. Dolazi do nas jedan mladić i nudi nam svoje mjesto i mjesto od prijatelja u skloništu, ali mi ponudu ponosno odbijamo i bez obzira na našu dobnu strukturu. Jedino nismo znali da je voda u bunaru (zdencu) pored skloništa zamućena, odnosno purpurne je boje zbog okolnog tla koje je iste boje, pa smo pristupili filtriranju vode kroz krpu, a kako bi koliko toliko tu mutež ublažili. Ova mutež se najvjerojatnije događa kada razina vode u bunaru (zdencu) bude jako niska. Divim se jednoj skupini (jer ih ne razumijem) koja je cijelo popodne i dobar dio večeri provela uz vatru i u dimu pripremajući hranu kuhanjem u loncu na otvorenoj vatri. Pa zar je to planinarenje?

Drugi dan pohoda: Nakon ustajanja, opraštanja od starih i novih poznanika te pospremanja oko 7:30 napuštamo Planinarsko sklonište Ivine vodice i upućujemo se prema planinarskom skloništu (razgrađeno) Vlaški, gdje donosimo odluku o promjeni dijela (Vlaški grad-vrh Vlaški grad-Lički doci i Sveti Ivan-Dušice) planirane ture. Nastavljamo neoznačenom stazom (ako se može uopće zvati staza), kako bi bitno skratili vrijeme hodanja i umanjili napore, a zbog velikih visinskih razlika kuda označena planirana staza prolazi. Ima ona narodna „Poprijeko kraće, naokolo bliže“ ali ovaj put ipak nije bilo tako. Dakle krenuli smo malo po markiranoj stazi u pravcu Lički doci i kada smo lijevo uočili stazu, počeli smo je pratiti, a koja se pomalo uspinje bokom Debelog brda. Ali što se više uspinjemo, „stazica“ je sve više i sve su isprekidane. Odlučujemo pratiti ostatke (prije pronalaska prvog komada oglašavamo nagradu sretnom nalazniku) dvožilnog vodiča (izgorjela plastična izolacija za posljednjeg požara na tom području) položenog po tlu koji je povezivao poljske telefone Hrvatskih oružanih snaga u Domovinskom ratu između tabora Dušice, sada planinarsko sklonište Dušice i tabora Vlaški grad, sada planinarsko sklonište Vlaški grad. Praćenje dijelova vodiča bilo je uspješno do prije samog izlaska na greben Debelog brda, sa kojeg nam se otvorio pogled na drugu stranu Debelog brda, odnosno Brajin dolac, i dijelom Dušice. Znači, tu prije samog grebena izgubili smo iz vida dijelove vodiča i malo „prebrzo“ prešli na drugu stranu grebena, jer nas je naprosto pogled prema cilju povukao. Pitanje je s koje strane na terenu treba zaobići kotu 1430 m, kako bi se postupno spustili prema ponikvi i vrtačama Dokozinci i izašli na markiranu stazu Dušice-Sveto brdo. Od skloništa Vlaški grad do izvora (vrela) stanovi Jurjevića trebalo nam je 2.30 sati, sa svim počivanjima, „usponima i  padovima“ u traženju staze na drugoj strani Debelog brda. Ova će poveznica odnosno buduća staza, a koja je u planu za označavanje biti jako važna i korisna za posjetitelje ovoga dijela Velebita, tako da se mogu raditi kružni usponi na Sveto brdo, s manje opreme, kao na primjer Dušice-Sveto brdo-Vlaški grad-Dušice. Ovaj naš mali pothvat ne bih preporučivao neiskusnim planinarima i kondicijski heterogenoj skupini, a posebno jer je teren neravan i prekriven visokom i gustom travom, a pod kojom se kriju kameni samci na koje se lako povrijediti. Na Jurjevića stanovima, odnosno Dušicama i pored željene vode se odmaramo do 12:00 sati, te se upućujemo preko Lišćane drage do Trolokva, odnosno parkiranim automobilima. U 13:15 sati upućujemo se automobilima u Sveti Rok, gdje u pivnici „Pupi“ uz piće po osobnoj želji sumiramo dojmove, a s pogledom na Sveto brdo i planom kako ćemo ovu jesen i na Vaganski vrh s Bunovca, te opraštanjem jer putujemo u tri (Crikvenica, Krapinske Toplice i Zagreb) pravca. Trajanje efektivnog hoda je prvi dan oko 6:00 sati, a drugi dan oko 5:00 sati.

Oprema sudionika je adekvatno odabrana, s tim da bi umjesto jedne litre vode trebalo ponijeti dvije, a s obzirom da voda doslovno kapa na Vlaškom gradu i do nje je teško doći jer se treba spuštati u potrazi za njom niz kosinu ispod skloništa (a noge su obično već „teške“). Što je suša veća, to se voda pojavljuje sve niže i niže i s obzirom na opisano stanje vode na Ivinim vodicama. Što se tiče smještaja na skloništima i spavanja na njima, treba samo reći da ovaj dio Velebita zaslužuje više kada su u pitanju objekti, a izgleda da nije bilo Domovinskog rata da ne bi imali ni ovo što imamo sada. Sto se tiče hrana iz naprtnjače, neki su sudionici po devizi „neka se nađe“ nosili i malo više.

Meteorološki uvjeti za planinarenje odlični, teško je to riječima opisati, hvala prognostičarima na točnoj prognozi.

Skupina kondicijski, dobno i iskustveno heterogena, najstariji sudionik rođen 1937. godine, a najmlađi 1992. godine. Dva su člana po prvi put na planinarskom izletu i jednom je od njih (Mirku) uručena članska iskaznica Društva na samom vrhu Svetog brda.

Sudionici ture: Želko, Vilhem, Ivan, Mladen, Jure, Željko, Mirko, Gordan, Borna i Jure.

P.S.

  1. “Nakon što je razminiran put od Egeljca (6 km od Svetog Roka) preko Lišćanih bunara i Svetog brda, planinari „Željezničara” iz Gospića ustanovili su memorijalni pohod posvećen stradanju stanovnika Lovinca, Svetog Roka, Cerja, Ričica i ostalih zaselaka s tog područja, kada su, da bi spasili živu glavu od najezde četnika i bivše JNA, morali u zbjeg preko strmih velebitskih bespuća. 24. rujna 1991. godine oko tisuću ljudi u starosti između 8 i 88 godina posljednjim naporima izbjeglo je četničku kamu, a oni koji su ostali ubijeni su i zapaljeni zajedno s kućama. Pri zbjegu najveću pomoć pružili su pripadnici specijalne jedinice MUP-a, koji redovno obilježavaju ovaj tužni memorijal“. Izvor: LIKA plus.hr, od 03.09.2012. godine.
  2. Na vrhu Svetog brda je drveni križ, kojega su postavili 1996. godine pripadnici Inženjerijske postrojbe iz sastava Njemačkih oružanih snaga, a koji se je zbog utjecaja nevremena prelomio i sada je nekoliko metara dalje uspravljen, odnosno postavljen njegov ostatak, te učvršćen naslaganim kamenjem. Koliko mi je poznato, u Austriji svaki vrh označava križ, a križeve postavljaju pripadnici oružanih snaga, i to kroz vježbu! Pitam se ima li mogućnosti, želje i htijenja da to učine pripadnici Hrvatskih oružanih snaga, barem na jednom vrhu u Hrvatskoj, a to je Sveto brdo, s obzirom da nisu do sada „shvatili“ poruku dosadašnjih postavljača križa.

Vodič: Željko Jurinjak; Fotografije: Željko Jurinjak; Fotogalerija: Mladen Vučković