Kamniške alpe

Tura: Kamniška Bistrica(601m)-Kamniško sedlo(1903m)-Brana(2252m)-Kotliči-Turska gora(2251m)-Skuta(2532m)-Štajerska Rinka(2289m)-Koroška Rinka (2433m)-Križ-Ledine(1700m)-Češka koča(1543m)-Zgornje Jezersko(880m)

Pripremio: Jure Bušljeta

U SUSRET SUNCU

25,26 i 27.07.1987.

„Ker pa bi bil skrajni čas da se vidimo nekje v naših hribah te vabim, da mi se pridružiš 27.07. pohodu po Komniških alp.“ P.S. pokliči me po telefonu najboljše, takaj sjutraj, do petka.“ Nestrpljivo sam čekao Magdu da se pojavi u holu željezničke stanice Ljubljana, i evo je, konačno stiže uvijek s osmjehom na licu. Ukrcavamo se u autobus za Kamnišku Bistricu, gledamo kroz prozor u nebo na kojem nam oblaci govore da će uskoro početi padati kiša. Znali smo da je za ovaj vikend loša vremenska prognoza i u pravilu planinar ne ide u planinu, ali naša uzajamna želja da budemo zajedno u planini bila je iznad toga. Stižemo u Kamnišku Bistricu do planinarskog doma, izlazimo iz autobusa pred domom živo, puno izletnika koji su došli do doma s autima-ne zavidimo im. Napuštamo dom i krećemo stazom u pravcu doma u Kamniškom sedlu. Iznosim svoje optimističke procjene da kiša neće početi padati sve dok ne dođemo do doma bez obzira što je pred nama uspon od 1300 metara nadmorske visine, koji moramo savladati. Putem pričamo o svojim doživljajima iz planina i o njenom biciklizmu i jedemo sitne domaće kruške sa Notranjske koje je Magda donijela.

Stižemo na dom i na samom ulazu u dom padoše prve kapi kiše na nas, veselimo se kako smo imali sreću. Dolazimo u glavnu blagovaonicu gdje nas dočekuju ljubazna opskrbnica i opskrbnik. Naručismo čajeve koji su nam godili kao i uvijek. Poslije večere pošli smo na počinak (interesantno, opet soba broj 3 gdje sam prošle godine spavao s planinarskim prijateljem Zlatkom i njegovim sinom). Spustilo se strašno nevrijeme i puhao jak sjeverni vjetar s kišom, a mi mislimo hoće li naš prozor izdržati naletima vjetra. S nama u sobi je još jedan par iz Ljubljane. Muškarac je jako hrkao ili po slovenski ”mrčao”, a družica ga je stalno stišavala, jer se bojala da nas ne probudi, a nama je to bilo smiješno, jer smo bili budni i nije nam smetalo. Došlo je nedjeljno jutro, a nevrijeme je nastavilo da bijesni i dalje i da planinare drži zatvorene u domu maštajući, kako bi prekrasno bilo da je lijepo vrijeme. Ali većina ih je morala poslije podne napustiti dom bez obzira na nevrijeme i poći u dolinu jer u ponedjeljak moraju biti na svom radnom mjestu. Tako su u domu ostali samo oni koji su bili na dopustu i kao ja koji imaju praznik. U domu smo proveli cijeli dan tješeći se kako će sutra biti lijepo vrijeme i zabavljajući se raznim društvenim igrama. Nevrijeme je zašlo u noć, a mi smo zaspali. Ujutro rano Magda viknu ”Sunce!” i stvarno, sunce je bilo na našem prozoru. Radosni se ustadosmo, spremismo na brzinu stvari, siđosmo u blagovaonicu, popismo čaj, pozdravismo se s ljubaznom domarkom koja nam je zaželjela ”srećnu pot, dobro hodite i dobro se imejte”. Izađosmo iz doma. Vani je bilo jako hladno, morali smo se dobro obući. Temperatura oko nule, pod nogama nam je krckao led. Vidici prekrasni, sjeverac puše, a sunce se penje.

Osvrnuli smo se oko sebe – lijevo ispod nas bio je Kamnik i u daljini Ljubljana, iza nas vrh Planjava, ispred Brana, Turska gora, desno Mrzla gora i joiš desno dolje Logarska dolina. Rekoh Magdi: ”Planinarili smo dva dana, da hodamo, a ostao nam je samo jedan dan.” Ona me je samo pogledala i na njenom licu sam pročitao odgovor ”Nadoknadit ćemo to”. Krenusmo na naš prvi vrh koji se nalazi na našem zamišljenom putu zvanom Brana, spustili smo se do stvari koje nismo nosili na vrh i nastavili put dalje prema vrhu koji se zvao Turska gora. Malo se držimo za klinove, malo za sajle (hvala onima koji su je postavili) i evo nas na Turškoj gori. S vrha nam se pruža pogled na Skutu i Grintovec, čiji se vrhovi bijele od noćašnjeg snijega. Upozoravam Magdu:”Vidiš, imamo danas zimske uvjete planinarenja, a točno je sredina ljeta.” Spustili smo se s Turske gore i idemo u pravcu Skute, prolazimo pokraj Turskog žleba i sjetih se podviga mog prijatelja Ivana i mene kada smo se pretprošle godine popeli uz njega na dan ustanka naroda Slovenije i kada smo se zagrlili i poljubili, radujući što smo uspjeli proći kroz kameni orkestar kamenja koje je padalo. Nastavljamo dalje prema Skuti, dolazimo do prvog snježnika. Idem prvi, uzimam oštri kamen i pomoću njega kopam nogostup. Nemam kod sebe cepina, kod prijatelja mi je, on je ovaj vikend u Austriji, osvaja jedan četiritisućnjak i njemu je cepin potrebniji. Što je cepin za planinara to je puška za vojnika. Nalazimo se pod stijenom Skute, snijeg se pomalo topi i s njim padne po koji kamen u našem pravcu.

Upozoravam Magdu da se čuva prilikom prelaska kritičnih dionica. I tako se popesmo na Skutu ( to je drugi vrh po visini u Kamniškim alpama i ujedno vrha sa najljepšim razgledom). Sunčamo se i ostadosmo nekih pola sata na vrhu gledajući unaokolo. Spustili smo se sa Skute i sretosmo u podnožju jednog planinara koji se sam upustio u ovu avanturu i saznasmo od njega da će on produžiti sa Skute na Cojzovu koču. Malo dalje još jedan par iz Zagreba, rekoše da su prvi put u Alpama, nemaju ni karte. Nudim im svoju, ali nisu je htjeli uzeti. Mi nastavljamo dalje osvajati vrhove. Na redu je bila Štajerska Rinka, čiji vrh je grom razarao prethodnu noć. Magda se čudi tim silnim brazdama u stijeni, jer to prvi put vidi. Odlazimo na Korošku Rinku, na kojoj se zadržavamo jedan sat, sunčamo se i ručamo. Točno smo na rubu sjeverne stijene Kamniških alpi i ne slutimo što dalje na putu slijedi. Počeli smo se spuštati u pravcu sedla Križ, a ono snijeg, kojeg je noćas vjetar naprosto nažbukao sa sjeverne strane, a to je bio baš naš silazak. To nam je ujedno i najkraći put da stignemo u Jezersko i da bismo večeras stigli kući jer sutra radimo. Spuštanje je inače teže, držimo se za čelično uže, nogostup je zaleđen. Upozoravam Magdu da se dobro drži i da svaki korak dobro odvagne. Mene je strah za Magdu, iako sposobniju ženu i većeg zaljubljenika u planine nisam sreo, u sebi prikrivam strah da ga ona ne vidi. Ona se stalno smiješi i pomalo pjevuši. Znam, ona ima dvoje male djece, za njih se bojim, stalno upozoravam, a led se pomalo otapa i za sobom povuče poneki kamen.

Idem naprijed, žurim samo da vidim kakav je put pred nama i da joj javim kada dođe suha stijena, da je obradujem. Njoj su ruke promrzle, gubi osjećaj za opip, postavljam joj svoje noge da trlja rukama po njima kako bi povratila cirkulaciju u svojim prstima. Rukavice ima, ali ih ne smije staviti, jer gubi kontakt sa stijenama i nema osjećaj za opip. I konačno dođe suha stijena, odahnuli smo. Spustili smo se do kuće na Ledinama, ugasili žeđ litrom ”Stila” i produžili dalje do Češke koče gdje smo jeli dobar grah i lijepo se narazgovarali sa domarom. Nakon toga u Jezerskom, osvrnusmo se natrag, pogledom pozdravismo planine i rekosmo im da ćemo opet doći. Opraštamo se u Ljubljani i u jedan glas:”Bilo je prekrasno, vidimo se za dva tjedna na Kredarici.”

Izvor: Jure Bušljeta „Izvor“, broj 78., Bilten P D „Novi Zagreb“ iz 1987. godine,