Srednji i Sjeverni Velebit

Šatorina i Gromovača (uključite zvučnike i uživajte)

Opis izleta: Jučer i danas je u skladu s itinerarom broj 50. od 20.06.2016.godine, održan predmetni izlet, odnosno tura, s djelomičnim okupljanje sudionika u  Krasnom u Bistrou „Manjan“, Krasno 109 i konačnim okupljanjem sudionika na Planinarskoj kući „Mrkvište“. Nastavili smo dalje po itineraru, ali sa dvije dopune planiranog, tako da smo u subotu nakon tura posjetili zdenac/ izvor na Štirovači, a i nedjelju nakon ture  i Veliki Lubenovac.

Šatorina:  je 1623 m n/m, zajedno s jednako visokim Zečjakom, najviši vrh srednjeg Velebita. Ima prepoznatljiv izgled koji privlači pogled iz daljine. Sastoji se od dvije travnate glavice, među kojima je maleni dolac. Prema putopisu Dragutina Hirca, vrh je dobio ime po drvenom šatoru koji su ovdje podigli geodeti radi mjerenja, ali je ipak vjerojatnije da je ime nastalo zbog oblika brda, nalik šatoru. Put do vrha građen je slično kao i Premužićeva staza, a dio koji se u obliku spirale ovija oko vrha Šatorine lijepo je vidljiv iz smjera nešto nižeg Matijević brijega (1611 m). Šatorina dominira nad dolinom Štirovače, poznatoj po prekrasnim crnogoričnim šumama.

Štirovača: Šumovita udolina Srednjeg Velebita duga oko 8 km na nadmorskoj visini nešto iznad 1100 m n/m. Također i najzapadniji dolac sa izvorom. Osim izvora i vode, Štirovaču ipak određuje šuma i prekrasne smreke kojima pogoduju ovakve vlažne i mrazne doline, odnosno mrazišta. Danas je čitava livada kao i šume koje je okružuju (osim s istoka) u granicama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.

Gromovača: je najviši vrh Rožanskih kukova 1676 m n/m. Sam vrh je kamenit, ali ne odaje dojam osobite visine. Posjet Gromovači zanimljiv je i zbog toga što posjetitelj na prilazu ima priliku upoznati najljepši dio Premužićeve staze, građenog uzdužnog puta koji se proteže od Zavižana do Baških Oštarija u dužinu od 57 km, prolazeći kroz najljepše i najnepristupačnije predjele Velebita. Posebno je impresivna dionica Premužićeve staze kroz inače posve nepristupačan krš Rožanskih kukova, i to je uistinu pravo graditeljsko remek-djelo.

Premužićeva staza: je pješački, planinarski put koji prolazi vršnim dijelovima sjevernog i srednjeg Velebita. Staza je dugačka 57 km, a prvih 16 km (8-9 sati hoda) prolazi područjem Nacionalni park Sjeverni Velebit. Uobičajeni smjer kretanja je sa sjevera, od Planinarskog doma Zavižan (1594 m), preko prijevoja Veliki Alan (1412 m) do Oštarijskih vrata (927 m). Izgradnja staze zasluga je organizatora, reformatora i osuvremenitelja hrvatskog planinarstva dr. Ivana Krajača što je inž. Ante Premužić na Velebitu uspio trasirati ovaj turistički put. Staza je izgrađena u samo četiri godine, od 1930. do 1933.godine, a zbog kvalitete gradnje i uklopljenosti u prirodni okoliš ova staza predstavlja biser graditeljstva pješačkih putova u Hrvatskoj. Nazvana je po šumarskom inženjeru Anti Premužiću (1889.-1979.) koji je u to vrijeme bio građevinski referent u Direkciji šuma u Sušaku: on ju je projektirao, organizirao izgradnju i sudjelovao u njoj. Radove su izvodili brojni radnici iz podvelebitskih sela. Izgradnjom staze omogućen je pristup u najnepristupačnije i najljepše dijelove Velebita dotad poznate samo malom broju stanovnika.

Nije građena pomoću betona, cementa i suvremenih strojeva, već je primijenjena tehnika suhozidne gradnje koju su s koljena na koljeno prenosili stanovnici velebitskog podgorja. Zidanim serpentinama, podzidima, polutunelima i mostićima prolazi kroz najdivljiji i najnedostupniji velebitski krš. Trasirana je tako da nema velikih uspona, a visinska razlika između najviše i najniže točke u cijeloj njezinoj dužini je ukupno 700 m – najviša točka je na 1620 m u NP Sjeverni Velebit, a najniža od 920 m je na samom njezinom kraju, na Baškim Oštarijama koje pripadaju PP Velebit. Prosječni nagib je 10%, najveći je 20%, a prosječna širina staze je 1,2 m.

Lubenovac:Veliki Lubenovac jedno je od najljepših mjesta u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. To je krška udolina smještena na samom rubu Strogog rezervata Hajdučki i Rožanski kukovi. Nekoć su na Lubenovcu u ljetnim mjesecima boravili ljudi, zajedno sa svojim blagom, a danas se tamo nalaze ostaci pedesetak ljetnih stanova, suhozida i šterni. Na Lubenovcu je ostala sačuvana i lokva, Lubenovačka ruja, koja je u prošlosti služila za napajanje blaga (ovaca, koza, goveda i konja).

Cilj izleta: boravak članica i članova Društva na Srednjem i Sjevernom Velebitu, ophodnja Velebitskog biserja. Druženje na dvodnevnom izletu, sa mnogo smijeha šala i pošalica.

„U veličanstvenoj povorci tu su za vječnost sabrana najdostojnija alpinska veličanstva kao nigdje drugdje na Velebitu, u tolikoj množini, a na takvoj visini i na relativno malom prostoru.“ Dr. Ivan Krajač,1930.

Meteorološki uvjeti: mala ali visoka oblačnost, a na obzorju i grmljavina u subotu, ali dosta sunca u oba dana, tako da su uvjeti za planinarenje bili više nego izvrsni. Vidici u nedjelju jedinstveni, praznik za oči i uši.

Skupina: po broju sudionika optimalna za dvodnevnu turu, a što jamči dobru operativnost na terenu, kondicijska i iskustvena heterogenost nazočna, sa svim svojim značajkama, ali je koherentnost skupine postignuta, bez obzira na zahtjevnost i napore. Opreza, iskustva i koncentracije  nikada dovoljno, kao i adekvatne opreme, ali je na sreću tura prošla u najboljem redu i na zadovoljstvo svih sudionika.
Boravak u planinarskim objektima: na trasi/trasama tura je Planinarska kuća „Mrkvište“,  gdje smo boravili i noćili. Dežurno osoblje Planinarskog društva „Zavižan“ iz Senja, ljubazno i susretljivo, a u Planinarsku kuću  „Alan“ , na Velikom Alanu, kao i  u Planinarsko sklonište „Rossijevo sklonište“ u Rožanskim kukovima nismo zalazili.

Sudionici izleta:Željko, Ana, Jasminka, Srnka, Vilim, Emir, Jure,  Ante, Željko i Jure, s tim da troje sudionika nije sudjelovalo na turama prema itineraru Društva , već prema vlastitom programu, a što nije predmet ovih dojmova.

Vilhelm (Vili):

Subota:Kolima do Žaca (Jarun). Uskoro stižu Jure i Jasminka, koja vozi. Jasminkina  vožnja autocestom do Otočca više liči na „niski let“! Nastavo dalje za Krasno. U kafiću sastanak s Šikom (stiže vlastitim kolima iz Crikvenice) i Jurićima, koji dovoze iz Zagreba i „drugog Juru“. Kavica, pivica. Jurići se odvajaju, imaju svoj plan. Dakle, ukupno nas je šestero. Nastavljamo u unutrašnjost Velebita, asfaltnom cestom za Štirovaču, 24 km, do Mrkvišta (1280 m n/m), gdje se nalazi jedan poveći drveni objekt, nekadašnja nastamba šumskih radnika, danas Planinarska kuća sa  5-6 soba sa po više željeznih kreveta na kat, kuhinjom. Na krevetima čiste plahte i jastučnice! Ovdje nas dočekuje obitelj Srnka&Emir,  tako da smo tek sada kompletni. Rješavamo se suvišne opreme odloživši je u „našu“ sobu“. Danas je predviđen poludnevni izlet na Šatorinu (1623 m). Kolima se spustimo još 3 km do Štirovače (1100 m),  prelijepe livade sa snažnim kaptiranim izvorom pitke vode, potokom  koji ju odvodi malo dalje (i ponire) i ponekom vikendicom. Nastavljamo kolima još malo dalje (cca 2km) do zaključane šumske rampe, koja nam postaje polazišna točka izleta. Startamo oko 10h. Staza je kao izmišljena: provedena je kroz šumu, blaga, kao šetnja parkom.

Iako sam na Šatorini bio četiri puta – općinjen sam njom! Za 3h lagane šetnje smo na vrhu (13h). No, nismo baš opušteni; prijeteći oblaci na sjeveru, u daljini čuje se grmljavina. Naš predviđeni duži odmor skraćuje se na kakvih pola sata. Ne želimo „bliski susret“ sa pravom ljetnom neverom u planini, uz sveprisutne munje i grmljavinu. Spuštamo se i za 2,5 h smo kod kola. Ljetna nevera nas je zaobišla. No, na širjoj lokaciji Krasnog, pokazala je sve što zna i umije – saznali smo sutradan od jednog „domaćeg“.  Ne sjeća se takve oluje! Vraćajuće se preko Štirovače zadržavamo se  malo na izvoru, pijemo pa pijemo pa pijemo, punimo boce i, poneki, uz kolutanje očima i poneki duboki uzdah, stavljaju noge pod mlazeve vode (oko 8C)!  Za večeru – nemreš bilivit – nešto sa žlicom! Jasminka je pripremila i dovezla „veš-lonac“ gulaša. Našoj radosti nije bilo kraja jer – to je ipak nekaj sasma drugo nego – naresci, ribice pa i – špek! Jurići stižu obavljenog posla i pridružuju nam se. Slijedi druženje, momačko „nadmudrivanje“ oko čeonih lampi, iz kola prijenos utakmice! Poneki peru zube, ostali su ih oprali još u Zagrebu!

Nedjelja:Svi se rano dižemo. No, obavezna kavica, pa rakijica, pa doručak (Jurići nas časte odojkom iz Krasnog), pa Šikina ljubav prema paradajzu i … tako do 7h! Jure hoda oko nas, bez riječi, misli si svoje ali se s tim mišljenjem ne slaže! Jurići nam „oduzimaju“ jednog člana, Juru „B“ (kojeg su iz Zagreba i dovezli), jer im je tada ogranizacija povratka u Zagreb puno jednostavnija! Šestero nas je. Parkiramo kola na Alanu ali vrlo – pažljivo!  Ma, mi volimo prirodu pa i Parkove prirode pa i rendžere ali …! Današnji cilj nam je Rossijeva koliba te malo dalje – Gromovača (1676 m) – sve na „direttisimi“ Alan – Zavižan. Vrijeme za poželjeti a staza jedinstvena, jednako lijepa kao i ona na Šatorinu; red šumica pa red livada (u punom su cvatu) i tek zadnjih 40-tak minuta dio trase u „štengama“! Za 3,5 h više nego ugodne šetnje smo na Rossijevoj. Poneki su umorni i od znoja mokri do kože! Pa eto, u tom trenutku, nisu baš svi ludi za nastavkom pohoda na Gromovaču. Ostajemo se sušiti nešto prizalogajiti i odmarati se.

Jure, Žac i Šika vraćaju se za svega sat i 15 minuta sa Gromovače, obavljena posla, cilj današnjeg planiranog pohoda! Mala pauzica i za njih i – krećemo natrag, istim putem, do Alana. Za 3h smo kod kola. Iz mnogih razloga Žac i Jure željeli su ponoviti lekciju „Veliki Lubenovac“,  polazišnu točku za mnoga zgodna Velebitska odredišta, lokaciju gdje nisu bili već godinama, još od vremena prije nego je izgorjelo sklonište. No, po tim šumskim cestama i pripadajućim oznakama nismo se baš snašli. Izmaltretirali smo Jasmikina kola, izgubili sat vremena ali se na željenu lokaciju nismo spustili unatoč tome što smo se non-stop vozili uz tu nesretnu livadu. Na Mrkvištu ostavljamo Srnku. Suprug Emir ju već nestrpljivo očekuje cijeli dan. Slijede nas za Krasno ali … di ćeš ti slijediti Jasminku! U Krasnom nas Jure časti radlerom i kavicama jer je prezadovoljan ispunjenim dvodnevnim planom planinarenja! Uz još jedan odmor na autocesti i mali zatoj ispred Karlovca zbog lančanog sudara – u Zagrebu smo u 22 sata!

N.B.

S obzirom da je uspon na Šatorinu  bio na Dan državnosti,  razvili smo Hrvatsku zastavu na njenom vrhu,  Domovini u čast!

„Dan državnosti, 25. lipnja, u Republici Hrvatskoj državni je praznik  kojim se obilježava povijesna odluka  Hrvatskoga sabora donesena toga datuma 1991. godine. Povijesnoj odluci Hrvatskoga sabora o pokretanju postupka razdruživanja od ostalih jugoslavenskih republika donesenoj  25. lipnja 1991.godine, prethodila je odluka hrvatskih građana iskazana na referendumu, održanom 19. svibnja 1991. godine.“                                                                                                

Efektivnog hoda:5+7=12 sati,

Pređeno u kilometrima: nemjerljivo zbog nepokrivenosti signalom,

Provedeno ukupno na turi: 30 sati,

Odmaranje: 18 sati, odnosno sve izvan efektivnog hoda,

Vodič: Željko Jurinjak

Fotografije: Srnke Landher i Željka Jurinjaka, i u „Foto galeriji“ Željka Jurinjaka.

Prilog: „Ljepote Velebita“ (fotografije i glazba), Audio: Neil Young „Natural beauty“