Vijesti i zanimljivosti

35. godišnica djelovanja Planinarskog društva „Novi Zagreb“ (17.12.1980.-17.12.2015.)

Prilog broj 1.

Pripremio/prepisao: Jure Bušljeta;

dr. Nenad Vađić

Deset /10/ godina u traženju identiteta

Dragi prijatelji! Nadam se da ćete se složiti samnom kako je okupljanje ljudi u planinarska društva sasvim osebujni sociološki pojav.

Nakon cijelih 10 godina postojanja postali smo, barem djelomično, svijesni samih sebe, a donekle naslućujemo i učinke našega djelovanja na sličnomišljenike iz roda planinarskoga.

Imam potrebu da o nekim osobitostima našega djelovanja kažem nešto ovom zgodom, a ocjenu smisla i uspješnosti prepustit ćemo slijedećim jubilejima ili, još bolje, generacijama koje nas slijede.

Počeli smo zbog drage stare zablude svih vjernika, kojima je upravo njihova vjera jedina i prava. Takve nam bijahu i poruke svima onima koji još nisu spoznali: da li dane i sate o d m o r a doista koristite za o b n o v u tjelesnih i duševnih snaga? Da li znate da su p l a n i n e oduvijek bile simbol ljepote, zdravlja i slobode? Planine nam tako nesebično nude: ljepotu i sklad prirode-prema sivilu betona oko nas; opuštanje i radost-prema napetostima svakodnevice; fizičku aktivnost na svježem zraku-umjesto neaktivnosti, danas glavnog neprijatelja našega zdravlja.

Naravno, iskustva nam bijahu, kao mnogima prije nas, prožeta okusom gorčine. Naime, između nejasno određene potrebe mnogih pojedinaca da u okrilju prirode nađu spas i utjehu od životnih briga i ostvarenja te potrebe redovitim odlaženjem u planinu, postoji prevelika pukotina, u koju obično nepovratno propadne većina dobrih nakana, najčešće zbog najveće čovjekove mane – lijenosti!

Razumljivo, mi osnivači donijeli smo sa sobom i sva svoja iskustva i opterećenja. Srećom, na samom početku postojala je i jasno izražena želja da naše druženje oblikujemo drugačije od onoga na kakvo smo navikli. Želja da bezuvjetno izbjegnemo sve one trzavice i nesuglasice, prigovaranja i ogovaranja i pregovaranja, koja bitno zagorčavaju druženje, a uvjetovana su brojnim slabostima u međuljudskom ophođenju, od kojih su sebičnost i bezobzirnost uz bolesnu potrebu za dokazivanjem obično na prvom mjestu. Dobar dio snaga i vremena u prvim godinama rada utrošili smo na svladavanje slabosti, koje smo pojedinačno, kao miraz, donijeli u novo društvo.

I najtužniji događaj koji nas je mogao zadesiti – pogibija dvoje prijatelja u planini, bio je neposredna posljedica takvih slabosti. Čini mi se da je to bio događaj nakon kojega je razvoj našega druženja i našega odnosa prema planini, konačno krenuo, bez većih prepreka, prema ovome gdje smo danas.

Naš odnos prema p l a n i n i sve više je bio određen štovanjem njenog identiteta, ona je za nas postajala subjekt čestitog druženja, a ne, kao što je uobičajeno, objekt ispoljavanja najrazličitijih problematičnih slabosti i sklonosti.

Dopunjujući lijepu misao dr H. Tume definirali smo naše planinarstvo kao oslobođenje čovjeka u okrilju planinske prirode, koja mu, kao zrcalo otkriva vlastite slabosti i vrijednosti. Ono je, kao što je imanentno oslobođenju, postalo stalno traženje, koje u pravilu ne trpi  zadane obrasce i odrednice, već živi i napreduje od želje i nadahnuća. Posljedak takvoga shvaćanja su ne samo nezaboravna sjećanja kojima smo obogatili naše življenje, već i sve ono što učinismo i za prijatelje-sličnomišljenike: otkrivene i označene nove lijepe i prelijepe staze, pročišćene i dotjerane stare, snimljene i otisnute jedinstvene fotografije, osmišljene i otisnute mnoge zanimljive misli, poruke i zapažanja, otkrivene brojne planinarske i ine zablude, spašene od zaborava mnogi detalji iz bogate kulture ovoga naroda…

Zadovoljstvo zbog toga, koje nema razloga da tajimo, je to veće što taj rad osjećamo i kao izraz djelatnog domoljublja!

Ovakvo shvaćanje planinarstva nikako nije bilo sukladno uobičajenim djelatnostima planinarske organizacije. Mnoge od njih ličile su nam na ozbiljne kronične i, kako se sada čini, neizlječive bolesti. Dobar dio njih, naročito onih s predznakom masovnosti, doslovna su presadnica ideologijskih nakaradnosti preživjelog društvenog sistema. Odolijevali smo im s različitim uspjehom, ne zaboravljajući što je suština planinarstva. Najteže smo se rastali od J. Mišića. Teško smo se pomirili sa činjenicom da planinarska organizacija nema želje i snage da njeguje planinarsku orijentaciju.

Specifičan položaj našega društva, koje je nastalo unutar spavaonice velegrada s razvijenim planinarstvom, dapače u kolijevki našega planinarstva, omogućio nam je da pratimo neke zanimljive sociološke pojavnosti, vezane uz organizirano okupljanje ljudi koji se žele imenovati planinarima. Ubilježili smo u našim očevidnicima za tih 10 godina znatno više imena nego što ih u ovom času možemo predstaviti kao članove našega društva. Podrobno raščlanjivanje tih kretanja pružilo bi, vjerojatno, neobično korisne podatke bitne za uspješno planinarsko organiziranje.

Jedan dio upisanih prošli su kroz društvo kao leptiri, kratkog „planinarskog“ života, zbog posve određenog, obično prozaičnog interesa. Drugi, najbrojniji dio su oni kojima je planinarstvo neslavno završilo u već spomenutoj pukotini između dobrih želja i ostvarenja. Treći dio su oni, koji dulje ostaju vezani za društvo, a osnovni motiv je najčešće elementarna ljudska potreba za druženjem, odnosno traženje identiteta. No svima redom vlada jedan motiv, koji je kod mnogih i jedini, a koji smo nazvali „turistički mentalitet“. To je dobro poznata pojava koja dominira klimom u svim društvima pa je nije potrebno podrobno objašnjavati. Ukratko, sastoji se u dražesnom očekivanju nekih / većine / da netko za njih misli i priprema lijepe sadržaje pa na kraju i odgovara.

Kako tih drugih u pravilu ima veoma malo, a u  z d r a v o j organizaciji, takvog karaktera kakva je planinarska, ne treba ih niti očekivati, ustrajali smo na shvaćanju da planinarstvo nije i ne smije biti turistička agencija, gdje se turističke usluge čak niti ne kupuju već dobivaju, nego mjesto druženja, vrijednost kojega ovisi o doprinosu svakoga pojedinog člana!

Kako nas je iskustvo učilo da naši odlasci u planinu obično ljepše i bolje prođu bez „školovanog vođenja“, nismo previše tragično shvatili razne nepovoljne okolnosti radi kojih smo skoro posve ostali bez „vodilačkih kadrova“. Prethodna i sadašnja saznanja govorila su nam kako su za praktičko funkcioniranje rada društva potrebne ljudske vrijednosti znatno više od nekih posebnih znanja.

Traženju tih vrijednosti posvetili smo svu moguću pažnju. Misao vodilja bila nam je, kako smo sazrijevali sve više, da se u ovako motiviranom druženju treba osloboditi svih oblika prisile i opterećenja, jer od njih i bježimo tražeći relaksaciju. Jer, svaki razuman i zdravi pojedinac zaključit će da je nerazumno opterećivanti se nečim što je namijenjeno opuštanju i radosti. Istovremeno smo znanja, sklonosti i sposobnosti tako usmjeravali da daju što bolje rezultate, po principu: pravi čovjek na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Vjerojatno smo samo tako mogli doći do ovoga stupnja korištenja tako oskudnih snaga. Ozračje zadovoljstva svakog pojedinačno našim druženjem kao i primjesa ponosa što pripadamo takvoj zajednici, najbolji su dokaz dostignute razine druženja i pokazatelj vrijednosti zajednice.

Posegnut ću pri kraju malo u naš Izvor, koji također nešto govori o tome.  „Što da kažem o prirodi…. Sretna sam da se uvukla u moje življenje… Postale su mi važnije u životu neke zaboravljene „stvari“ – da dišem, da se krećem i da se smijem glasno i od srca. A to mogu sada družeći se s vama, moji Novozagrebaši, s vama u Prirodi“.

Ne bih si oprostio da u učinke takvoga čestitoga druženja ne ubrojim i postanak triju lijepih, malih glavica: Maje, Luke i Jurice, kojima želimo da budu pravi planinari, kako bi mogli biti sretni ljudi!

(Besjeda našeg predsjednika Nenada Vađića na godišnjoj skupštini PD Novi Zagreb)

Izvor: Nenad Vađić, „Izvor“,glasilo Planinarskog društva „Novi Zagreb“, broj 103., 20.3. 1991. godine,

PDNZ-godisnjica2

Prilog 2

Pripremio/piše: Darko Mihelj;

O Planinarskom društvu „Novi Zagreb

Društvo je osnovano 17.prosinca 1980.godine, na inicijativu 11 osoba (Barbutov Nevenka, Bejuk Ivka, Čop Nevenka, Drobilo Franjo, Horvat Stanislav, Kadoić Stjepan, Lozej Anđelko, Mlinarić Vladimir, Plavec Franjo, Strašek Vilim, Vađić Nenad). Pored 10 članova inicijativnog  odbora za osnivanje planinarskog društva na području općine „Novi Zagreb“, još je 96 građana pribivalo na Osnivačkoj skupštini planinarskog društva. Tako da je novoosnovano Društvo bilo 31 Društvo u Zagrebu i 101 u Hrvatskoj. A za ime Društava „Novi Zagreb“ glasovalo je 56 od 106 prisutnih.

Prvi saziv Izvršnog odbora je bio u sastavu: Čop Nevenka, Kadoić Stjepan, Lozej Anđelko, Mlinarić Vladimir, Strašek Vilim i Vađić Nenad. Prvi predsjednik Društva ili kako se je tada zvalo predsjedavajući bio je Vladimir Mlinarić, i to od 17.12.1980. godine do 16.12.1982. godine.

Prenosimo u cijelosti tekst i doslovno, kako je tu sjednicu Skupštine i 1. konstituirajuću sjednicu Izvršnog odbora od 22.12.1982.godine opisao Nenad Vađić u Planinarskim vijestima broj 56., od 02.02.1983.godine.„U kino dvorani Građevinskog obrazovnog centra održana je 16.12.1982. godine, dvije godine nakon osnivanja društva, prva izborna ujedno i prva godišnja skupština društva nakon osnivanja. Skupštini je prisustvovalo 68 članova društva i 8 gostiju, predstavnika Planinarskog saveza Hrvatske, planinarskih društava Zagreb – Matica i Željezničar i Mjesne zajednice Sopot. Izvještaj o radu društva u protekle dvije godine podnio je Vađić dr. Nenad. Financijski izvještaj prof. Nevenka Čop a izvještaj Odbora društvene kontrole Stanko Horvat. U vrlo obimnom materijalu koji je prezentiran i grafički na panoima, ukazano je na brojne teškoće na koje je društvo nailazilo u protekle dvije godine, među kojima je problem kadrova i prostorija bio najznačajniji, ali i na izuzetne uspjehe koje je društvo postiglo u organiziranju i propagiranju planinarstva na području Novoga Zagreba. U dvije godine postojanja skoro 200 građana bilo je učlanjeno u naše društvo i najvećem dijelu to je bio prvi dodir s organiziranim planinarstvom. Zabilježili smo ukupno 106 izleta – akcija na kojima je sudjelovalo 1956 ljudi (722 u prvoj godini i 1234 u drugoj godini rada). Održali smo dvije planinarske škole, koju su završila 44 planinara.

Organizirali smo 36 popularnih planinarskih predavanja i štampali 55 brojeva ”Planinarskih vijesti” i td. Pažljiva priprema i vođenje izleta te drugarski odnosi istaknuti su od našeg članstva kao najveća vrijednost, što se ujedno pokazalo i kao najbolja propaganda planinarstvu. Prisutni delegati istakli su kao naročitu vrijednost našu pisanu i foto dokumentaciju, a naročitu pažnju privukli su grafički prikazi našega rada. Skupština je prihvatila i novi Statut društva kao i visinu članarina (30 dinara za podmladak, 60 za omladinu i 200 dinara za odrasle). Skupština je izabrala novi Izvršni odbor, Odbor društvene kontrole i Sud časti društva.

Priprema za izbore izvršena je na zaista demokratski način. Prijašnji Izvršni odbor je nakon pažljivog razmatranja aktivnosti članova društva dao osnovni prijedlog za organe upravljanja. Prijedlog je zatim proslijeđen članovima društva na razmatranje i dopunu. Na temelju mišljenja i prijedloga članova sastavljena je otvorena lista od 20 kandidata za Izvršni odbor, 5 kandidata za Odbor društvene kontrole i po 4 kandidata za Sud časti i njegove zamjenike. Glasalo je svih 68 prisutnih članova, nije bilo nevažećih listića. Pojedini kandidati dobili su slijedeći broj glasova (redoslijed prema abecedi kao i na listi): Izvršni odbor – Bušljeta Jure 65, Franić Ankica 64, Gojak Branimir 52, Györi Daina 54, Kadoić Stjepan 44, Königsknecht Ljubica 61, Kvarantan Joško 52, Mihelj Darko 65, Mlinarić Vladimir 57, Ninković Martina 50, Purgar Vjekoslav 45, Puzić Vikica 54, Sadžak Predrag 40, Selaković Zdravko 41, Stojanović Lazo 49, Strašek Vilim 64, Šimatović Ante 40, Vađić Predrag 60, Videković Željka 57, Zec Milena 46. U novi Izvršni odbor izabrano je 15 članova što je osjetno više nego što ga je imao prvi Izvršni odbor. Iskustvo proteklog razdoblja nalagalo je da se rukovođenje društvom povjeri većem broju članova, kako bi opterećenje pojedinaca bilo manje a posao kvalitetniji. U odbor društvene kontrole izabrana su 3 člana, a pojedini kandidati dobili su slijedeći broj glasova: Kozmar Ljerka 20, Kričković Margita 44, Lozej Angelo 59, Šafar Zorka 13, Vađić Nenad 62. U Sud časti izabrana su 3 člana, a pojedini kandidati dobili su slijedeći broj glasova: Einbüchler Ela 47, Erega Radovan 57, Mihel Franjo 58, Plavec Franjo 33. Kandidati za zamjenike Suda časti dobili su slijedeći broj glasova: Čkorova Marija 43, Lozej Kata 52, Protega Nikica 42, Strelec Stjepan 45. Dana 22.12.1982. u prostorijama društva, ul. Viktora Kovačića 5/I održana je 1. i konstituirajuća sjednica Izvršnog odbora, kojoj su prisustvovali svi izabrani članovi. Većinom glasova (11) za predsjednika izabran je Bušljeta Jure.

Za zamjenika predsjedavajućeg od 3 kandidata većinom glasova izabran je Strašek Vilim. Za tajnika društva izabran je Branimir Gojak (11 glasova), a za zamjenika tajnika Franić Ankica. Za blagajnika je izabrana Puzić Vikica, a za referenta za materijalno – financijsko poslovanje Videković Željka. Za knjižničara  društva i oružara izabran je Mihelj Darko, a za referenta za propagandu Györi Daina. U komisiju za dodjelu priznanja izabrani su Vladimir Mlinarić kao predsjednik te Königsknecht Ljubica i Bušljeta Jure. U odbor za izlete izabrani su: Vilim Strašek, Nenad Vađić, Vladimir Mlinarić, Darko Mihelj i Joško Kvarantan. Za suradnju i dogovore sa Savezom za sportsku rekreaciju ”Partizan” Novi Zagreb izabrani su Vladimir Mlinarić i Angelo Lozej. Kao koordinatori suradnje sa SIZ-om za fizičku kulturu, SOFKOM i SUBNOR-om određeni su Jure Bušljeta, Vladimir Mlinarić i Martina Ninković. Za koordinaciju sa Ferijalnim savezom određen je Stojanović Lazo. Za vođenje kartoteke izabrana je Daina Györi a vođenje zapisnika i dokumentacije Izvršnog odbora Franić Ankica i kao zamjenik Čkorova Marija.

Ovaj opsežan dio namijenjen je dugogodišnjim članovima Društva da se prisjete tih vremena a novima da vide u kakvim se uvjetima onda radilo i koliko se mnogo toga i napravilo.

Jure Bušljeta je bio predsjednik Društva od 16.12.1982.godine do 11.02.1987.godine, s tim da je predsjedavajući Društva unutar tog razdoblja bio Darko Mihelj od 5. sjednice Izvršnog odbora, odnosno od 15.03.1983.godine do redovne programsko –izvještajne sjednice Skupštine Društva 21.12.1983.godine, a zbog opravdane spriječenosti Jure Bušljete. Na programsko, izvještajno-izbornoj sjednici skupštine Društva 11.02.1987.godine, za predsjednicu Društva je izabrana Daina Györi, a koja tu funkciju obnaša do izvještajno izborne sjednice skupštine Društva 22.02.1989.godine, kada je za predsjednika Društva izabran dr. Nenad Vađić, a koji tu funkciju obnaša do izvještajno izborne sjednice skupštine Društva 1992./1993. godinu, kada je za predsjednika Društva izabran Josip Kovačević, a koji tu funkciju obnaša do izvještajno izborne sjednice skupštine Društva 10.12.2013. godine kada je za predsjednika Društva izabran Ivan Marinić, a koji tu funkciju obnaša do danas.

U vrijeme Domovinskog rata mnogi su članovi bili njegovi sudionici; manje i rjeđe se planinarilo (i u ograničenim područjima, zbog ratnih djelovanja) a mnogima je znanje stečeno tijekom planinarskih izleta i tura pomoglo pri obrani Domovine. Nakon završetka rata planinarski izleti su opet krenuli u većem broju, ali u manjem obujmu i u manjim grupama. Dok su prije rata izleti autobusima bili relativno često planirani i provedeni, sada je takav način planinarenja bivao sve rjeđe dok na kraju nisu nestali kao oblik organizacije izleta našega Društva. Zamijenili su ih organizirani izleti osobnim automobilima u manjim grupama kao i izleti gradskim ili lokalnim prijevozom ili eventualno vlakom.

Kroz naše je Društvo „prošlo“ mnogo ljudi (prema evidenciji kartica članova preko 700!), najčešće vrlo kvalitetnih ljudskih osobina. Na našim je izletima većinom uvijek vladala odlična atmosfera, pažljiv odnos prema novim članovima, pomoć u savladavanju psihičkih i fizičkih prepreka, na izletima se saznavalo nešto novo, planinarski značajno ili povijesno-kulturno, pomalo se i sazrijevalo i postajalo boljim planinarom i čovjekom. Nadajmo se da će te osobine krasiti naše Društvo i u budućnosti – jer ne penjemo se u planinu zato da budemo što brži, dakle, radi natjecanja ili da skupimo što više štambilja neke planinarske obilaznice (te smo „dječje“ bolesti mnogi od nas već odavna preboljeli) – već da speremo sa sebe sav „loši“ zadah tjedna provedenoga u zatvorenim prostorima, da uživamo u ljepoti pogleda s vrhova, da uživamo u fotografiranju tih ljepota ili pak dragih nam ljudi koji zajedno s nama hodaju, da se negdje u nekom planinarskom domu prisjećamo neke ture i smiješnih dogodovština na njima i tako – postajemo boljim ljudima i boljim građanima ove Lijepe Naše!