Vijesti i zanimljivosti

Bojinac na Velebitu

Kružni planinarski put od Milovaca preko Bojinih kukova do Šibuljina

Pripremio: Jure Bušljeta;

Jedan od najljepših predjela Velebita ostao je suviše dugo nepoznat oku planinara. To je Bojinac sa nizom kukova. Nakon trogodišnjeg istraživanja i završenih markacija odlučio sam s njim upoznati ostale planinare i ljubitelje Velebita. Slobodno mogu kazati da Bojini kukovi u sebi kriju sadržaj cijelog Velebita. Sve modifikacije krša koje u različitim oblicima nalazimo diljem cijelog Velebita, mogu se vidjeti tu nakon trosatnog hoda od jadranske magistrale.

Već prije nekoliko godina, kad sam obilazio Veliku Paklenicu, uočio sam greben koji je dominirao oko Velikog Rujna. To je bio Bojinac. Postao mi je još interesantnijim kad sam ga ugledao iz sela Rovanjska. Osobito u popodnevnim satima, kad se spusti mala maglica, točno kao kopija Bojinog profila nazire se u prednjem planu slični profil samo nešto manji, to je Turski kuk ili Štapić. Tada sam odlučio da ga posjetim i nakon svoje prve posjete stalno sam se vraćao. Koliko god sam put bio na Bojincu, uvijek sam otkrivao i pronalazio nešto novo, nešto interesantnije, ljepše. Želio bih opisati Bojine kukove i otkriti ljubiteljima Velebita ljepote koje pruža ovaj predio.

Najprikladniji prilaz Bojincu je iz sela Milovca, pet kilometara udaljenog od Starigrada – Paklenice u pravcu Rijeke. Od magistrale vodi seoski put prema selu Milovcu, gdje na ovećem kamenu stoji putokaz i markacija s oznakom ”B”. Ova oznaka označava kružni planinarski put Milovac – sklonište  na Bojincu – Šibuljine, dok oznaka na markaciji sa ”K” označuje put kroz Bojine kukove (Bojinac) ali o tome kasnije.

Nakon nekoliko minuta hoda od magistrale stiže se u selo Milovac, a odande počinje uspon prilično dobrom stazom na Bojinac. Nakon jednog sata hoda stiže se do prve raskrsnice, gdje jedan odvojak vodi sa Starigrad. Na ovom dijelu puta krajolik je dosta monoton, sve dok se ne stigne u procjep pred Velikim Vagancem. Tu je interesantno pogledati malu pećinu koja je uvijek suha, a ukoliko dođe do nevremena, može da posluži kao odlično sklonište. Ona je svega tridesetak metara udaljena od oznake kraj puta. Desetak minuta nakon ove pećinice je sljedeća raskrsnica, gdje se odvaja put za Veliki Vaganac i spilju Jataru. To je ujedno i polovica puta do skloništa na Bojincu.

skica

45 minuta nakon ovog raskršća stiže se do Milovačke Krčevine. Tu je vrijedno malo skrenuti s markiranog puta u pravcu jugozapada uzanim putićem koji se probija između manjih stijena. Nakon pet minuta hoda dolazi se do livade okružene prekrasnim stijenama između kojih se pruža divan vidik na more i obalu. Stijene su vertikalne i čovjek ima dojam da se nalazi ispred ogromnih vrata. I sami pastiri su taj vidikovac nazvali Prag. S tog mjesta vodi jedan put ka selu Krapići, ali je zapušten i neprohodan.

Ali da se vratimo na markirani put. Odavle je on neprekidno pun iznenađenja i zadivljujućih oblika stijena sve dok ne napustimo Bojine kukove prema Rujnu. To je ustvari zadnji dio puta u usponu. Odjednom, iza jedne stijene, nađemo se pred vrtačom nalik na ogroman krater, tj. u Velikom dolcu s Jaginim kukom, u čijoj pozadini dominira Bojin kuk. Put se po prvi puta spušta  oko dvadesetak metara sve do Jaginog kuka, koji je svojevrsni raritet Velebita. Nekolicina ljudi koja ga je vidjela usporedila ga je s divovskom bananom ili kobasicom, a bilo je i drugih komentara. Uostalom, to prepuštam posjetiocima i njihovoj mašti. Jagin kuk je visok dvadesetak metara.

Napuštajući Kuk u pravcu skloništa put se račva u tri kraka. Jedan od njih vodi prema skloništu pod Bojinim kukom (označen  je markacijom s oznakom ”B”) drugi s markacijom i oznakom ”K” označava put za obilazak Kukova, a treći, također markiran, vodi k izvoru vode. Voda je svega par minuta dalje u jednoj pukotini stijene, gdje sam izbetonirao procjep u stijeni te se tu sad akumulira voda. Postavio sam također i slavinu koju treba nakon upotrebe zatvoriti jer ovdje kiše nema ljeti tako često. Uostalom, svatko ko imalo poznaje Velebit zna šta znači voda na tom kamenu i usijanom suncu. Ukoliko imate namjeru da noćite u skloništu, onda se ovdje snabdijte s vodom, jer je u skloništu nema.

Pokraj puta prema skloništu nalazi se zanimljivi kamen ”čučavac”. Zove se još i ”lebdeći kamen”  jer stvara dojam da lebdi. Ustvari, taj kamen leži na svega nekoliko kvadratnih centimetara svoje površine. Ta stijena je pogodna za snimanje raznih šaljivih fotografija. Nakon ”čučavca” počinje malo teži uspon kroz žbunje i blokove srušenog kamenja sve do skloništa koje se nalazi u kompaktnoj stijeni ispod samog Bojinog kuka. Od vode do skloništa ima dvadeset minuta hoda.

Samo sklonište je prirodna pećina s dvije prostorije. Prva je veća i prostranija. Tu se nalazi stolić i klupa. U drugoj manjoj nalaze se ležaji od lišća. Četvero ljudi može da spava u toj prostoriji koja je i preko zime ugodno topla. Pećina je suha i za vrijeme kiša, te nema bojazni da bi voda mogla nadoći u njene prostorije. Ulaz u pećinu je zatvoren suhozidom te je ostavljen samo mali otvor za vrata. Pred pećinom je mala terasa s koje se pruža lijep pogled na Veliko Rujno i Stražbenicu. Tu je i putokaz za one koji žele bolje upoznati  Bojinac. Jedan put se odvaja za sam vrh, a drugi ide dalje prema Rujnu i Šibuljinama, ali i on se sastaje za dvadesetak minuta sa stazom koja oko kukova čini osmicu i prolazi kraj svih osobenosti i modifikacija Velebita. Ta staza ustvari pruža posjetiocu pravu sliku Velebita.

Udaljimo li se od Jaginog kuka markiranom stazom ”K” par minuta hoda i osvrnemo  li se, vidjet ćemo u kamenu ogromnu sfingu, a ispred nje zadnji dio lavljeg tijela na stijeni. Malo dalje nalazi se mala livada sa par bukava. Na njenoj drugoj strani, u stijeni, priroda je stvorila takve forme i oblike, da čovjek s imalo mašte može  u njima dočarati razne likove. Najmarkantniji od svih su ”šahovska figura konja” i ”ovan”. Krećući dalje, dolinica se sužava između skoro vertikalnih stijena, dok odjednom ne izbijemo u novi krajolik: malena livada okružena kamenim masivom u obliku ploča koji se postepeno diže prema Bojinom kuku, a prema moru se otvara divan vidikovac. To je dolac Prljugovac.  Na zapadu se pruža  Krilati kuk koji iz daljine nalikuje nekakvoj građevini, ali čim se primaknemo vidjet ćemo da mu ime u potpunosti odgovara, jer mu je čitava jugoistočna strana u prevjesu. Uz malo penjačke vještine može se dospjeti na sam vrh. Oni koji nisu vični penjanju mogu ostati pod samim kukom i uživati u prekrasnom vidiku i dalmatinskom suncu sunčajući se na ravnoj kamenoj, dvadesetak metara velikoj ploči.

Nakon odmora idemo dalje. Odatle nas vodi put, doduše malo teži, jer se mora prelaziti preko kamenih blokova i silaziti preko hrpta jedne stijene, do novog dolca – Rapinog dolca. Po silasku dočeka nas jedan ponor koji s poštovanjem obilazimo. Sad slijedi malo naporniji uspon po odlomljenim stijenama. Na pola puta markacija vodi po jednoj kosoj, abradiranoj, kompaktnoj stijeni sve do pod vrh Bojinog kuka, do kamene terase zvane ”Žliba”. Tu nam upada u oči  kotao od dvadeset i pet metara promjera i kojih pet metara dubine. Ima on i svoje tajne, jer su se uz sam njegov rub, sasvim diskretno smjestila dva ponora. Uvijek kad tu prolazim bacim kamen u njihove dubine i slušam daleku tutnjavu njegova pada u utrobu Velebita. Jednom će i oni doći na red da im zavirim u njihove dubine.

Šetnju nastavljamo opet po hrptu te dolazimo na rub provalije. Ovdje je i natpis ”Sjedi i uživaj”! Mislim da taj natpis u potpunosti odgovara ovom mjestu. Vidik koji se odavde pruža je nezaboravan i jedinstven. Takoreći pod našim nogama leži magistrala, a dalje more s bezbroj otoka i otočića koji se pružaju u daljinu. Za lijepa vremena vide se svi otoci do Raba i Malog Lošinja, Kornata, Pašmana i Ugljana. A zalaz sunca! To treba vidjeti i doživjeti. Okrenemo li se, tada vidimo Bojin kuk, Rujno, Vaganski vrh, sve do Sv.brda.

Da bi doživljaj bio potpuniji najbolje je uspeti se na sam vrh Bojinog kuka. Za taj pothvat treba biti siguran u sebe, jer je uspon po strmoj ploči. Tu sam na osam mjesta zabio klinove radi sigurnosti onih koji nisu vični penjanju. Svaki prosječni planinar prijeći će taj put bez nekih većih poteškoća i napora. Ipak, za one koji se ne usuđuju poći ovim putem, postoji lakši uspon po zapadnoj strani kuka. Alpinisti također nisu uskraćeni jer sa sjeverne strane imaju mali smjer. Dakle, za svakoga po nešto. Nakon silaska na Žlibu možemo se odmah vratiti desnim putem, padinom do skloništa.

Postoji još jedna varijanta. Putem kojim smo došli idemo do križanja za Gornji veliki  dolac i Jeličin kuk. Put prolazi kroz duguljaste travnate dolinice, zvane Krčevine. Nakon par bukava opazit ćemo na jednom kamenu putokaz za ”Nadin ponor” koji se nalazi svega desetak metara od puta. Tu je potrebna veća doza opreznosti, jer mu je prilaz dosta nepristupačan. Još se ne zna što krije njegova utroba, ali po zvuku kamena, a djelomično se i vidi nešto dna, pretpostavljam da je dolje snijeg. Za silaz je potrebna bolja speleološka oprema, te za sada taj ponor ostaje i dalje mala tajna.

Idemo dalje. Na kraju Krčevina čeka nas novo iznenađenje. Pred nama je Gornji veliki dolac okružen monumentalnim kamenim spomenicima. Pogotovo se u proljeće, kad je sav u zelenilu, doima veličanstveno. Gledan odozgo nalikuje na veliki zeleni tepih pun raznog cvijeća. Cijele kolonije perunika i narcisa koje se nalaze svuda okolo razvedre i najumornijeg planinara. Spustimo se  strmim ali prohodnim putem preko gromada kamenja i za čas smo na livadi ravnoj kao tanjur, nigdje ni kamena. Ali svuda okolo stoje ogromne stijene pune  svojih tajnovitih likova, koje su velebitske bure, kiše i snijeg stoljećima klesali i stvarali kao neki umjetnici inspirirani slučajem. Voda, šuma, trava i surove stijene svuda okolo, utonuli u jedinstvenu harmoniju, vabe umornog planinara i dokonog izletnika da legne u travu i satima gleda ova čuda prirode.

Idemo  li dalje po dolcu, s lijeve strane puta opazit ćemo osamljene stijene. Jedna vrlo podsjeća svojim oblikom na trojanskog konja, druga pak na dvogrbu devu u ležećem položaju. Tako sam ih nazvao jer im pastiri nisu dali nikakvih imena.

Jugozapadno od vode nalazi se šuma koja je tako gusta da podsjeća na džunglu. Proteže se sve do Orlovače. Dok se ide kroz tu šumu stalno se nameće misao na kakvog medvjeda ili vuka. Evo, zatim drugog proplanka, pa opet šuma, pa ponor i stijene, jedva je prohodno. Na kraju se dolazi pod samu Orlovaču i vidikovac na more.

Vratimo se u Gornji veliki dolac gdje markacija ulazi u grmlje i penje se do Velikog kamenog zuba. Kraj njega put silazi na drugu stranu grebena prema Rujnu i opet se spaja sa glavnom ”B” markacijom koja istočno vodi do skloništa, a sjeverno silazi na Veliko Rujno. Ali ipak, prije no što pođemo dalje, još jednom se osvrnimo na Gornji veliki dolac i divimo se tom radu prirode za kojim i najmaštovitiji kipari zaostaju.

Put za Šibuljine vodi preko Velikog Rujna, a odatle na Malo Rujno. Prolazimo preko dva ogromna kraška polja, dužine od par kilometara. Sada nam ta daljina izgleda zaista kao ugodna šetnja jer se stalno hoda po relativno ravnom terenu: za sat i trideset minuta  stižemo preko jednog manjeg brdašca do interesantnog samostalnog kamenog zuba koji se odvojio od matične stijene, a visok je četrdeset do pedeset  metara. Seljaci ga zovu Podgrizen, što i odgovara njegovom obliku jer je u podnožju podgrižen i tu se nalazi malo udubljenje. Čovjek si tu mora postaviti pitanje, kako on uopće još i stoji u ravnoteži, kad mu je težište skoro izvan baze. Zbilja bi bio događaj a i uspjeh popeti se na njega. Ako se netko odluči na taj korak, volio bih da mi to javi, jer želim taj događaj filmovati.

Odatle put  vodi do Zavrate. To je lijepo kraško polje na kojem počinje torent Kozjače. Tu se nalaze i ljetni stanovi pastira, gdje se možete snabdjeti vodom, a sa malo sreće i mlijekom. Na kraju polja nalazi se stan seljaka Jove Poljaka koji će svakog planinara vrlo rado primiti i pogostiti u svom stanu, ukoliko se nalazi tamo.

Nedaleko se odavde odvaja sasvim novi put do jedne dosad nepoznate pećine zvane Vodena pećina. Nakon trideset do četrdeset minuta hoda stiže se do njenog ulaza: ulazak u nju za vrijeme ljetnih mjeseci pravo je osvježenje za putnika umornog i preplanulog od sunca. Od ulaza se stiže u jednu oveću prostoriju, potpuno ravnog i zemljanog poda. Odatle se penje preko oblih i klizavih sigastih stijena oko dva metra. Tu smo već u svijetu siga i vječne tmine. Odatle, ukoliko ste snabdjeveni baterijskom lampom, spuštate se u veliku dvoranu. Na sredini dvorane nalazi se sigasti stup iza kojeg je i mali bazenčić gdje se uvijek može naći pitke i usto hladne vode. Stijene i strop su iskićeni raznim spiljskim nakitom. Ovdje kao da je i kraj spilje, ali uspijemo li se popeti pet-šest metara po goloj stijeni, naći ćemo se u uskom hodniku dugom desetak metara koji završava provalijom dubokom petnaestak metara. Ovdje završava put za one koji su došli bez alpinističkog užeta. Odavde se spuštamo do dna u jednu užu dvoranu koja je ujedno i posljednja. Od ulaza pa do kraja spilja ima stodvadeset metara dužine. Svakako ju je vrijedno pogledati. Na povratku na Bojin put više se ne vraćamo na Zavratu, već skrenemo isto markiranim putem lijevo od raskrsnice i za deset minuta smo opet na glavnoj markiraciji koja nas za jedan sat dovodi do Šibuljina na magistrali. Tu je i kraj kružnog puta.

Za dva dana moguće je proći cijelu stazu od Milovca do Šibuljina te osmicu na Bojincu. No oni koji raspolažu s više vremena neće ni malo pogriješiti ako skrenu s markacije i otkriju nove varijante i nove nepoznanice. Ovaj zaista prebogati predjel Velebita obiluje svime onim što privlači mnogobrojne velebitaše da mu se uvijek iznova vraćaju.

Na kraju opet želim da ponovim: svi oni koji prođu i upoznaju Bojine kukove upoznali su i vidjeli sadržaj cijelog Velebita.

Izvor: Slavko Tomerlin, „Naše planine“ od189-194 stranice, broj 9-10 iz 1971. godine,