Vijesti i zanimljivosti

Majstorska cesta ili Knežićeva Velebitska cesta

Svečano otvorenje ceste, 4.listopada.1832.godine,na Mekirm docima ispod Podpraga

Cesta: Sveti Rok-Mali Halan-Obrovac

Pripremio: Jure Bušljeta

Kako bi se skratio put do Dalmacije, 1819.godine odlučeno je da se izgradi preko velebitska prometnica na relaciji Sv. Rok-Mali Halan-Obrovac. Na toj cesti počela je i samostalna djelatnost poznatoga graditelja planinskih cesta, graničarskog satnika, kasnijeg majora, Josipa Kajetana Knežića. Od 1825.godine do1827. godine gradila se 24 kilometra duga dionica od Obrovca preko Podpraga, Praga i Kraljičinih vrata do Malog Halana, gdje je završavala tadašnja dalmatinska granica. Nakon toga je počela izgradnja 17 kilometara duge ličke dionice od Malog Hlana do Sv. Roka, gdje se kod takozvane Stare pošte spajala sa trasom Dalmatinske ceste. Najviša točka cesta se nalazi na Malom Halanu, granici Hrvatske i Dalmacije, 1045 m. n. m., a označena je spomen-kamenom.

Gradnja te 41 kilometar duge prometnice potpuno je završena 1832. godine kada je svečano puštena u promet pod nazivom Majstorska cesta. Naime, način na koji je Knežić proveo trasu po strmoj velebitskoj padini s brojnim serpentinama između kanjona i kukova u to je vrijeme predstavljao veliki napredak u cestogradnji. Maksimalni nagib ceste iznosio je do 5,5% što je u skladu i sa suvremenim propisima za gradnju prometnica. Po toj novoj velebitskoj transverzali, osim trgovačkog, od početka se odvijao i poštanski promet između Beča i Zadra. Ministarstvo kulture je u prosincu 2007.godine donijelo Rješenje kojim se utvrđuje da  povijesna cesta Sv. Rok-Mali Halan-Obrovac (Majstorska cesta) ima svojstvo kulturnog dobra vezano uz Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara.

tulove-grede-cesta

Pogled na cestu sa Tulovih greda, 3.travnja 2016.godine

Granični (Halansk) kamen

 Uz staru cestu Sv. Rok-Obrovac nalazi se sačuvan granični kamen kao spomen gradnji ceste iz 1832. godine. Ova cesta je prvi suvremeni cestovni spoj Dalmacije i kopnene Hrvatske. Svečano je otvorena 4. listopada 1832. godine, a legenda o njenoj gradnji govori da je probijana kroz živo stijenje i da su uvjeti gradnje bili izuzetno teški, uzimajući u obzir razvoj tehnike i strojnih pomagala koje su graditelji mogli imati na raspolaganju u tom vremenu. Legenda kaže da su radnici dolazili majoru Knežiću i jadali se kako je cestu nemoguće probiti.
– Može li kila zlata za kilo kamena? – pitao je Knežić.
– Pa….. tako bi i moglo! – odgovarali bi graditelji. I cesta je sagrađena.

Tako kaže legenda, a istina govori da je major Knežić pao u nemilost bečkog dvora, jer su troškovi izgradnje ceste bili previsoki.

Prva cesta do Dalmacije “zlatnom pogodbom”

Bio je to prvi veliki životni uspjeh majora Josipa Kajetana Knežića, nenadmašnog graditelja cesta preko Velebita. Svečano, s velikom pučkom veselicom, 4. je listopada 1832. otvorena prva cesta koja je povezala kontinentalnu Hrvatsku s Dalmacijom, ona od Svetog Roka u Lici, preko Malog Halana do Obrovca. Cesta prelazi preko  najjužnijeg  dijela Velebita, pokraj tamošnjih poznatih kamenih gromada Tulovih greda. Bio je to prvi veliki životni uspjeh majora Josipa Kajetana Knežića, nenadmašnog graditelja cesta preko Velebita. Taj danas gotovo zaboravljeni samouki graditelj rođen je u Petrinji 15.veljače 1786. godine, a umro je u Senju 15. rujna 1848. godine. Tamo je u zaseoku Majorija, nazvanom po njemu, i pokopan, pa svi koji se cestom spuštaju preko prijevoja Vratnika u Senj prođu pokraj njegova kamenog sarkofaga. Nakon ceste Sv. Rok-Obrovac, takozvane Majstorske, Knežić je projektirao i rukovodio izgradnjom ceste Karlovac-Senj (Jozefinske) te nove, znatno bolje trase ceste Gospić-Karlobag preko Baških Oštarija. Sve su njegove ceste i danas u funkciji, iako ona prva, Sv. Rok-Obrovac, nikad nije čitava asfaltirana. Njegovo je djelo i dvokatni kameni most u Tounju.

Kletva o Tulovim gredama

Cesta pored Tulovih greda, fascinantnih kamenih obeliska na jugu Velebita, i danas je atraktivna, jer se s njezinih zavoja pružaju prekrasni pogledi na planinu i more. Ta je divljina od starih vremena golicala maštu ljudi, pa predaja kaže da su na Tulovim gredama obitavala čudnovata bića i da su se tamo legli zmajevi. Narod se tog krajolika toliko bojao da je postojala i kletva “Dao Bog da završio u Tulovim gredama!” Danas su Tulove grede, gdje je u Domovinskom ratu bila crta razdvajanja, još uvijek  djelomično minirane, pa se sa stare Knežićeve ceste nikuda ne smije skretati, osim markiranom planinarkom stazom, odnosno putom.

A malo je reći da je gradnja prije 184 godina, bez ikakvih strojeva i dinamita (patentiran 1867.godine), bila teška. Najteže je ipak bilo Knežiću, koji je u očima radnika bio glavni “mučitelj”. Radnici bi odustajali i dolazili k njemu, govoreći da je cestu nemoguće probiti.
– Zar zaista nemoguće? – pitao bi Knežić.
– Nemoguće! – uglas bi odgovarali težaci.
– A može li kila zlata za kilu kamena? – nije se dao Knežić.
– E, to bi već moglo! – zadovoljno bi otpovrnuli ovi.
Povuci- potegni, cesta je sagrađena i uopće nije stajala mnogo zlata; dapače, Knežić je dobio priznanje Beča da je radio iznimno kvalitetno, ali i štedljivo. Da nam je danas više Knežića!

N.B.

1. U tekstu su opisane dvije inačice kako je satnik Knežić sagradio predmetnu cestu, odnosno s velikim troškovima gradnje i rasipno ili krajnje racionalno i štedljivo. Ja se osobno priklanjam ovome potonjem, odnosno  drugom tumačenju,  iako postoji i treće tumačenje koje mi je pokojni otac ispričao, ali je manje vjerojatno.

2. „Cestom Obrovac-Mali Halan-Ličko Cerje svladao je Knežić gordi Velebit, vjekovnu planinsku barijeru, koja se ispriječila između posavske i dalmatinske Hrvatske, postavši tako građevno-inženjerskom pretečom sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, a stari granični kamen na Malom Halanu (Croatia-Dalmatia) ostao je tek samo kao historijska uspomena “.